Mostovi, tvorevine ljudskog roda na presjecištima geofizičkih i ljudskih tokova, tvorevine nužde, uvjetovane borbom čovjeka za opstanak i bolji život u ovom dijelu svijeta, nerijetko znače mostove koezistencije među narodima i među civilizacijama.
          Arslanagića most kod Trebinja jedan je od takvih simbola, stoljetna veza unutrašnjosti Balkana s Mediteranom, nastao na marginalama civilizacije, ne samo kao realna spona dviju suprotnih obala, već i kao spona suprotnih kultura, spontan izraz nužnosti istorijske koegzistencije, toliko karakteristične za našu zemlju i njene narode.
          Građen je u drugoj polovini šesnaestog vijeka u sklopu velikog poduhvata na rekonstrukciji komunikacija turskog carstava, koju je u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog  i njegovog nasljednika Selima II provede veliki vezir naše krvi Mehmed-paša Sokolović. Na osnovu bilježaka dvojice francuskih putopisaca, koji su ovuda prošli u osmom deceniju šesnaestog vijeka, može se zaključiti da je most dovršen 1573. ili 1574. godine.

Utemeljenje mosta

Prvi od ove dvojice, Filip Difren Kanej, idući iz Dubrovnika za Carigrad 1572. godine, došao je prostranom ravnicom do rijeke Trebišnjice (Trebinga), prvo pregazio jedan njen rukavac, dok se preko glavnog toka prevezao barkom i tako prispio u karavan-saraj.
          Drugi je Parižanin Pjer Leskalopje, koji je dvije godine kasnije u svom dnevniku zabilježio: «Jedaneastog marta 1974. godine putovali smo gotovo cijelog dana pješke preko vrletnog puta, pa dosta kasno stigosmo u Trebinje, nazvano tako po rijeci istog imena koja tu protiče i na kojoj se nalazi kameni most. S druge strane ima karavan-saraj pokriven olovom, koji je sagradio Mehmed, paša sultana Sulejmana II, sin ovog paše Kurt-beg umro je kao namjesnik ove provincije, pa je otac sagradio ovo sklonište da bi naveo prolaznike da se pomole za njegovu dušu».
          Kao što vidimo iz ove dvije zabilješke, jasna je godina gradnje, a u identifikaciju pomenutog mosta sa današnjim Arslanagića mostom ne treba sumnjati, budući da drugih mostova odkamena na Trebišnjici nije bilo i budući da se pod pojmom Trebinja u srednjem vijeku i pod Turcima, sve do osamnaestog vijeka, podrazumijevala šira oblast, a ne današnji grad.
          O utemeljenju ovoga mosta smo napisali nešto opširnije iz razloga što su o njegovom nastanku postojale brojne kontradiktorne legende. O tim legendama je opširno pisao još 1891. godine u Bosanskoj vili Stevan Delić u svom napisu Ćuprija na Mostu.
          Potvrdu ranijoj pretpostavci da je i ovaj most podigao Mehmed-paša Sokolović nalazimo u Dubrovačkom arhivu. Dubrovčani su veoma dobro znali ko je tvorac ovog grandioznog arhitektonskog objekta, jer je taj most značio životnu vezu sa pozadinom. Visoka mostarina koja je od početka ubirana na ovom mostu, i  izvjesni postupci čuvara mosta, bili su povod da 10. aprila 1575. godine dvojici vlastelina, Mihajlu Klimentu Gučetićiu i Luki Franovu Lukareviću, koji su polazili kao poklisari harača hercegovačkom Sandžaku, izda naređenje zabilježeno u arhivsku knjigu «Lettere e comissioni di Levante XXXIII», u kome, između ostalog, stoji: «Pošto je presvijetli gospodin Mehmed-paša dao da se podigne most kao zadužbina i za slavu svoju, nije valjano zadužbinu zloupotrebljavati i nastojati da se ta slava zatamni».

Kada su turci odmah nakon 1687. godine iz Herceg-Novog potisnuti, mnogi se zakloniše u Trebinje, svaki ode na svoje čiftluke, a nekim svojim namjesnicima podijeli carigradska vlada povlastice da mogu razne dohotke pobirati i time se izdržavati. Među njima bijaše i izvjesni Arslan-aga, od koga je čitavo selo Arslanagića i po kome se od tada i most naziva – Arslanagića most. Arslan-aga je dobio posjede istočno od Trebinja, na Zubcima, Necvijeću i Jasenu, te pravo da ubire, odnosno naplaćuje, mostarinu preko mosta na Trebišnjici. On je na sredini mosta sagradio kućicu sa kapijom i prostorijom za boravak u kojoj su stanovali čuvari mosta i naplaćivali mostarinu. Tragovi te kućice su postojali sve do kraja XIX vijek. Na udaljenosti od 300-400 metara, Arslan-aga napravi sebi kuću za stanovanje. On je imao još dva brata Hasana i Osmana. Hasan je dobio posjede u živopisnom seli Pridvorci u okolini Trebinja. Kasnije je učio Hadž i njegovi nasljednici su nazvani Hadžihasanovići. Osman je dobio imanje oko Skadra u današnjoj Albaniji. 
          Od tog vremena most nosi naziv Arslanagića most i naselje, a potomci – Arslanagići.
          Naziv mosta se nije mijenjao za vrijeme Austro-Ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878-1918), niti pak za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918-1941), te SFR Jugoslavije (1945-1990).
          Arslanagića most odolijevao je nekoliko vijekova zubu vremena, da bi 1944. godine u borbama bio oštećen eksplozivom. Tada je presječen na sredini u dužini od 10 metara. Nakon rata, 1956. godine nedolično je zakrpljen cementnom gredom te je ponovo bio u funkciji.
          Izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici Arslanagića most se našao 1965. godine pod vodom akumulacionog jezera. Stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kluture su se zdušno angažovali da se most, kao i crkva u selu Arslanagića most, te manastir Dobrićevo, demontiraju i prenesu na drugo mjesto. To je i učinjeno 1966. godine prilikom pražnjenja akumulacije.

Na novoj lokaciji

Demontirani materijal, prethodno obilježen tako da se obezbjedi vraćanje svakog kamena na precizno označen prvobitni položaj u rekonstrukciji, deponiran je u blizini nove lokacije na Gradini. U periodu od 1970. do septembra 1972. godine je obavljena ponovna montaža mosta. To je bio zaista izuzetan građevinski poduhvat naših stručnjaka i radnika, jedinstven u svijetu takve vrste.
          Nova lokacija Arslanagića mosta između naselja Gradina (na desnoj obali rijeke) i naselja Police (na lijevoj obali) je dala mostu puni sjaj i ljepotu kao i funkcionalnost, što također nije bilo bez značaja za lokalno stanovništvo.
          Bio sam lično prisutan svečanosti tog jesenjeg dana 1972. godine kada je tadašnji gradonačelnik Trebinja gosp. Ahmed Spahović pustio most u promet. Svi smo se tada divili mostu i ponosili se što ga ponovo imamo u našem lijepom Trebinju, gradu-sponi Istoka i Mediterana. 
          Tada je pored mosta postavljena spomen-ploča na kojoj je pisalo: «Ovaj spomenik kulture, zadužbina je velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, u narodu nazvan Arslanagića most, sagrađen je 1573/1574. godine. Na svom prvobitnom mjestu 3,5 km uzvodno ugrožen je izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici. Brigom socijalističke društvene zajednice prenesen je na ovo mjesto u neizmjenjenom obliku 1970/1972. godine da i dalje služi čovjeku i ostane dokaz umijeća starih graditelja.»
          A onda je došao rat 1992. godine. U jesen 1992. godine zapaljena je prelijepa Begova kuća u trebinjskom naselju Bregovi, ljetnikovac čuvene trebinjske porodice Resulbegović, sagrađena polovinom XIX vijeka, a 1993. godine je slična sudbina zadesila desetak džamija u trebinjskoj općini. Tako je na veliki srpski praznik Savindan 27. januara 1993. godine zapaljena čuvena Osman-paše Resulbegovića džamija iz 1726. godine u Starom gradu. Nešto kasnije je srušena i Careva ili Stara (Atik) džamija iz 1719. godine, zadužbina turskog sultana Ahmeda III, također u Starom gradu.
          Na svu sreću svih poštenih i dobronamjernih građana Trebinja, Osman-pašina džamija je obnovljena i svečano otvorena 10. jula 2005. godine.



Spašavanje mosta

  Na red za rušenje je došao i Arslanagića most...
          Evo šta o tome kaže tadašnji gradonačelnik Trebinja, gospodin Božidar Vučurević, u svojoj knjizi Ovako je bilo: «Ekstremisti su bili pripremili pun kamion eksploziva sa namjerom da se Arslanagića most sruši. Srećom, ja sam u svojoj biblioteci (?!) našao jedan dokument na kome je pisalo da je poznata trebinjska porodica Arslanagić postala od srpske porodice Perović koja je prešla na islam. Brzo sam naredio da se skine ploča na kojoj je pisalo da je to Arslanagića most i da se postavi nova ploča sa natpisom Perovića most. Također, isto je urađeno sa natpisom na ulazu u selo Arslanagića most...»  
          Ako je Vučurević sve ovo uradio da spasi most, onda je on učinio jedno dobro i humano djelo na čemu mu možemo biti zahvalni. On je to sigurno uradio na prijedlog nekih Trebinjaca – intelektualaca pravoslavaca.  
          Takvo stanje stoji od 1993. godine. Bio bih veoma zadovoljan da vidim taj dokument iz Božidarove biblioteke na osnovu kojeg je on promijenio naziv mosta i sela. O tome dokumentu niko do tada nije pisao niti ga je spominjao. Ali, danas je 2006. godina. Rođeni Trebinjci i dalje most zovu Arslanagića most i smiju se na ono Perovića most. Vrijeme je da se mostu vrati stari naziv i tako ispravi jedan istorijski falsifikat. Vjerujem da će ovo podržati mnogi u Trebinju, u našoj državi i šire. Valjda ćemo to i dočekati uskoro. Volio bih da se u sve ovo uključe bosanskohercegovački istoričari. Na potezu je poltička vlast i javno mnijenje mog rodnog grada Trebinja.

Pred sami kraj onog (II svjetskog) rata, kada su se oslobodilačke snage približavale Trebinju, pritisnuti sa svih strana, u selo Arslanagića most došli su četnici. Zna se da nikoga od mještana nisu napastvovali, naprotiv, čak su jedne noći cijelo selo evakuisali prema zaseoku Banjevci, a onda su minirali jedan luk na ćupriji kako bi dobili na vremenu povlačeći se pred dolaskom II dalmatinske brigade.

Što se takozvanog gospodina Božidara Vučurevića tiče, u ono doba je vladao svojom pričom zastrašivanja i dezinformacija. Dobro je poznata njegova besjeda na Radio-Trebinju kako je u Trebinju bilo fino dok se u okolini ratovalo, da bi za par dana pale prve granate na Trebinje (po Gučini, a ne po gradu jer je bila subota i puno naroda). A negdje po okončanju rata se sam odao kada je rekao da su tek poslije šetog granatiranja Trebinja odgovorili na vatru južnim susjedima (Dakle, jasno je bilo ko je pucao po Trebinju onih prvih pet puta).

Sjećajući se njegovih bisera o «Alijinoj naredbi» za bježanje iz Trebinja (original pečat trebinjske organizacije SDA bio je u rukama SDS-a poslije provale u prostorije SDA), te Povelje gradu Dubrovniku (koju su neki osvajači tuđih kuća pronašli u domu jedne poznate trebinjske bošnjačke familije a nastale onih dana kada je Vučurević granatama obećavao kako će napraviti još stariji Dubrovnik i da će će do podne piti kavu na Stradunu – dakle više nego godinu prije protjerivanja trebinjskih Bošnjaka) , svakako i priča o spašavanju mosta na kome je bio kamion pun eksploziva zvuči autentično – BožidarskoVučurevićski.

Jednom privatnom porodičnom analizom u porodici Perović, koja je inače crnogorskog porijekla, došlo se do saznanja da niko iz te porodice ili plemena nije prešao na islam.

Dakle, jedno je sigurno – dokle god zvanične vlasti Arslanagića most zovu drugačije nego što ga narod zove – jasno je kakvo je i njihovo mišljenje – nimalo daleko od BožidarskoVučurevićevskog.